Prije nekoliko godina u moj logopedski kabinet, u pratnji svoje majke, došao je jedan mili, prekrasan, samozatajan dječak. Sitni prvašić.

„Jako loše čita. Sve uči na pamet…Satima je za stolom. Ne znam što da radim….I počeo je dobivati loše ocjene..“- žalila se njegova zabrinuta majka. Dok smo pričale, poput osuđenika, dječak je sjedio na sjedalici pognutih ramena i spuštenog pogleda. Obratih mu se s osmjehom, pokušavajući opuštenim dijalogom probuditi osmijeh na njegovom licu. Nisam uspjela. Njegove oči gledala su me sa strahom, ne od mene, već od one „strašne“ istine koju ću o njemu upravo otkriti.

„Hoćeš mi pokazati svoju bilježnicu?“zamolih ga. On klimne i vrlo polako  pruži mi bilježnicu iz hrvatskog jezika. Listajući bilježnicu već na prvim stranicama uočila sam greške koje upućuju na teškoću pisanja, a onda, negdje na sredini, crvenom olovkom ranjena zavrištala je jedna stranica. U dnu te stranice,  ispod grubo iskrižanog diktata, stajala je ogromna jedinica. Jedinica puna bijesa, puna moći, jedinica koja se derala: „Ti ništa ne znaš. Ne učiš! Ne trudiš se dovoljno! Ne vrijediš!“

Kad su se moje oči sa suzom koja je titrala boreći se da ne sklizne s donjeg kapka, susrele s tugom koja me promatrala iza zjenica tih velikih crnih očiju, malog crnog dječaka, moje srce je pobjeglo u sebe….

Dječak piše

Prije nekoliko dana jedan drugi prvašić me podsjetio na te pretužne oči.

„Molim vas primite nas što prije, Cijeli vikend plačemo i on i ja.  Dobio je prvu ocjenu. Jedinicu iz diktata… Ne želi više ići u školu! Mislim da ima neki problem jer se silno trudi, a ne ide mu..“- govorio mi je majčin, izgubljeni, drhtavi glas.

„Oprostite!“, prošaptalo je malo ,plavokoso biće dok je sjedalo na sjedalicu. „Oprostite!“- rekao je nekoliko puta…

Nasmijah se: „Dušice, što da ti oprostim? Ma ti si baš jedan fini, pristojan dječak. No reci mi, ti ideš u 1. razred. Jel ti lijepo u školi? Voliš ići u školu?“

On slegne ramenima:  „Pa…  Onako….“, pogleda me onim istim pretužnim pogledom: „Znate, ja sam vam zadnji..“-prošapće.

„Kako misliš“ zadnji“?“

„Zadnji sam u školi….Dobio sam jedinicu…Oprostite….“- tiho ponovi…

Moje srce je zastalo na trenutak, a onda se razlilo u bujici nježnih riječi, riječi koje su htjele popraviti nepopravljivo, zakrpati ranu, obrisati suzu, objasnit mu da nije ništa skrivio, da je vrijedan i pametan i da nikako nije zadnji ni u čemu.

Je li dovoljno objasnit mu da ima disleksiju, problem zbog kojeg teže uči , no da je s njim  sve u redu!?

Kako mu vratiti osmijeh,zdravu radoznalost spoznavanja svijeta kroz učenje, radost odlaska u školu?

Učionica

Jedan automatiziran, nepromišljen čin mlađe učiteljice koja je ocijenila, ne neznanje, nego teškoću, udario je temelj smjeru života kojim će krenuti to dijete, smjeru punom nesigurnosti i nepovjerenja u sebe.  Napisala je jedinicu i zaklopila bilježnicu. Za nju je to bila završena priča:“ Puno grešaka-jedinica. Ne može mu dati nikakvu drugu ocjenu. Logično i opravdano…“

Logično i opravdano?  Da, možda bi mogli početi davati jedinice nagluhoj  djeci jer ne čuju dobro, slabovidnoj jer ne vide dobro, distrofičnoj jer ne mogu trčati!!!???

U svojoj dugoj praksi susrela sam puno prekrasnih ljudi koji se mogu s ponosom predstavljati kao učitelji. Sve njih krasi strast prema svom poslu, ljubav prema djeci i EMPATIJA.  Ova priča nije  namijenjena njima. Ona je namijenjena onima, rijetkima, koji su zalutali, koji su se zagubili u svom izboru zanimanja i tako sebe zarobili radeći ono što ne vole i bespovratno naštetili nekim malim bićima koja možda više nikad neće zavoljeti učiti. Umjesto da budu oni koji će koristiti svoju kreativnost izvlačeći iz svakog djeteta ono što je najbolje u njemu, oni se pretvaraju u suce koji ne daju znanje već kažnjavaju neznanje.

Disleksija

Radeći s disleksičnom djecom, toliko puta sam se u praksi susrela sa sličnim pričama. Dosta! Ne mogu to više mirno promatrati.

Postoji li dnevnik u kojem mogu upisati ocjenu učiteljima? Učiteljima koji ne shvaćaju da jedinica koju su dali prvašiću je jedinica koju su trebali dati sebi, jer,ako dijete ima puno grešaka, niste mu na dobar način pojasnili. Tražite zabavne i drugačije načine kako bi ga motivirali da da najbolje od sebe.

No, dok to ne naučite raditi, dajem vam jedinicu…Preko cijele stranice…

Deniza Marasović, prof. logoped